K'o delfin

Došlo mi neki dan da se bacim u Savu. Ali od ljepote. Da se fino bućnem koji put kao delfin. Rekli bi tada ljudi:"Eno ga. Konačno je poludio!" A ko ne bi? 25 stepeni celzijusa u februaru. Kad im vrijeme nije. Probudio se fino čovjek, izašao na balkon da malo izvidi situaciju, kad ono - baaam! Kao prst u oko, blješteći zraci Sunca oparše moje bjeonjače do te mjere da sam na trenutak pomislio kako se nalazim u nekakvoj laboratoriji za ispitivanje reakcija ne neprirodne situacije. "Wtf..." pomislih, gledajući u modro nebo ne mogavši od iznenađenja da skinem svoj nastrani osmjeh sa lica. Ne časeći, radi reda sam prvo uzeo dva - tri zalogaja doručka, obavio jutarnju toaletu, a zatim se nesputanom lakoćom spustih niz stepenice pa niz široku ulicu do prvih drvoreda koji su svojim dugačkim sjenkama napominjali da je još uvijek jutro, i da polako usporim sa konzumacijom ovog nenadanog proljetnog dana u najhladnijem zimskom mjesecu. Duboko udisavši, ipak, reski zimski vazduh primjetih da su i ulice nekako posebno čiste. Pa, naravno, kad su se braća komunalci napokon smilovali te su na ulice izašli sa onim velikim žutim kamionima sa vodenim topovima za čišćenje asfaltiranih drumova našeg grada. Sve je nekako bilo potaman. Kroz glavu mi je proletila misao da možda ipak negdje leži neka caka, rebus koji još nisam odgonetnuo. Koji je razlog? Čime smo zaslužili ovako lijep, ničim izazvan dan? I ne samo taj. Bio je to čitav niz toplih proljetnih dana koje je valjalo obilato iskoristiti. I stvarno,ne želeći da išta pokvarim pomislio sam kako bi bilo dobro da se ne zamaram suvišnim detaljima, i da nastavim sa svojom opuštenom koračnicom po mokrim trotarima do prve slobodne bašte, gdje ću s mirom, u tišini popiti kafu, prelistati novine i nikoga ništa ne pitati. Tako je i bilo... Iskreno, čitav bogovetni dan sam se baškario na suncu, ne pomišljajući da uradim išta korisno.