Splitski genijalci

...ili punoljetstvo hljeba našeg nasušnog.

Prije 18 godina nekoliko splićana, dokonih, ali puni kreativne energije, što je vjerovatno najopasniji recept za uspjeh, implodirali su u jednu perverznu masu nazvavši je The Beat Fleet (T.B.F.) napravivši tako, nešto što bi se dalo opisati kao providni vanzemljski želatinasti organizam s nepredvidivom putanjom kretanja, zacrtavši sebi cilj prema kojem i poslije četvrtog albuma neumoljivo jašu...
Ova mlađarija je još 1992. godine objavila svoje prve radove, ali isti baš i nisu odjeknuli očekivanom eksplozijom. To će se ipak desiti 5 godina kasnije sa albumom "Ping - Pong (umjetnost zdravog đira)" koji danas ipak zaslužuje kultni status u krugovima hip - hop poklonika. Kako sami kažu glavni motivi su im bili socijalna nestabilnost, političke (ne)prilike u zemlji (mada u ovom slučaju ova tematika postaje univerzalna za podzemlje čitavog Balkana), problemi narkomanije i što mi je posebno drago, izrugivanje netoleranciji prema svemu što je različito. Ovdje se spisak, naravno, ne zaustavlja. Izdvojio bih Slobodni stil, Splitsko stanje uma, Daleko od Zemlje. Što, naravno, nikako ne umanjuje značaj ostalih pjesama.
Poslije prvog albuma T.B.F.-ovci su se dali maksimalno angažovati po klubovima, gdje su koristili veliku mogućnost improvizacije na sceni te su uz živu svirku svojim pjesmama davali potpuno nove aranžmane. Bilo je tu svega: funka, grungea, rocka... Stvorili su i amatersku glumačku grupu "Odron" i tih mjeseci napravili pravu Pytonovsku egzibiciju, predstavu: "Baš beton i stupovi društva", sa kojom su obilazili i države u okruženju.
Dolaskom 2000. godine osvanuo je i njihov drugi album "Uskladimo toplomjere". Kvalitetom je opet oduševio i kritiku i publiku, a potvrda njihovog uspjeha materijalizovana je kipićem za najbolji album na godišnjoj dodjeli novinarskih nagrada nazvanoj "Crni mačak", koji nažalost nije baš dugo poživio. Nastupe uživo ovoga puta pored klasične rock postave (el. gitara, bas, bubanj) obogaćuju i klavijaturama i saksofonom, kao i neizbježnim semplerom. Umeđuvremenu nastavljaju sa radom u "Odronu" i snimaju crnohumornu seriju, za koju ipak rukovodioci pojedinih televizija između ostalih i HRT nisu imali sluha te su se momci pognutih glava vratili u Split.
Treći album "Maxon Universal" je ujedno i njihovo najveće dosegnuće u njihovom dosadašnjem razvoju. Nostalgična, naziv je genijalnosti koja govori o neizrecivosti ljudske gluposti, dubine homosapienske imbecilnosti o neshvatljivosti pojava kao što su rat, nacionalizam, mržnja... nazovi to kako god hoćeš. Pjesma je uzela sve moguće nagrade u hrvatskim medijima, mjesecima nije silazila sa najvišeg postolja nacionalne im top liste. Istina, pozajmivši sempl iz pjesme Arsena Dedića, uveliko su potpomogli stvaranju upravo te nostalgične konotacije u njoj. Ali, to je upravo ono što i daje težinu, usudiću se reći, njihovoj najboljoj pjesmi koju su do sada napravili. Masovna hipnoza koja šamara i baca u pozitivno raspoloženje u isto vrijeme, nikako nije uradak koji treba da se preskoči, mada u dosadašnjim recenzijama koje sam pročitao za ovaj album i nisam našao neke riječi koje bi na bilo koji način uputile na ovu pjesmu. Jednostavno kao da ne postoji. A, postoji! I to čitavih 12 hipnotizirajućih minuta... Uopšte, muzika na ovom albumu zahtjevala je mnogo više od instrumenata; gitare, klavijatura, saksofona itd. Zapravo bi se moglo reći da su ovdje napravili mali zaokret u žanrovskom smislu. Čak su se potrudili i više su dali energije na pjevanje nego na repovanje. Generalno, album se ne bi mogao deklarisati kao čisti hip - hop. Izdvajaju se i Heroji, Guzice i sise i Ništa mi neće ovi dan pokvarit.
Napokon, četvrti album "Galerija Tutnplok" koji je netom ugledao svjetlost dana, prije nepuna tri mjeseca, polako poprima oblik ozbiljnog naslijednika "Maxon Univerzala", iako se tako u početku nije činilo. Istina još nije prošlo dovoljno vremena za neku dublju analizu ali već su sad Smak svita, Fantastična, (koja je svojevrstan nastavak Nostalgične ali koja opet to ni po čemu nije), i Đita, singlovi koji su ostavili uočljiv ožiljak za ova tri mjeseca. Sam album su snimali otprilike dvije godine, ali kako sami kažu, čekanje se isplatilo, jer je mukotrpan rad već počeo da se realizuje kroz brojne nominacije za najbolji album godine ili najslušaniji singl, što ima još veću težinu jer je album izašao krajem same godine. Ekipa i dalje svira, i dalje su okupljeni u "Odronu" i i dalje s uspjehom balansiraju onaj vanzemaljski želatinasti organizam između liričke realnosti, koja podrazumijeva suočavanje sa surovom stvranošću u socijalnom, društvenom, političkom smislu i muzike u kojoj je isprepletana čitava galerija emocija: od suicidnih misli do humora.