?

Ovih dana se navršava se petogodišnjica američke ofanzive na Irak. Nekako, u isto vrijeme, smo primjetili i da se u Americi zahuktava predizborna kampanja, te da se završava osmogodišnje jahanje na plećima ove nejake planete, gospodina iz ruralnog Texasa, još uvijek aktuelnog predsjednika U.S.A. Georga W. Busha. Vjerovatno jedan od najomraženijih, zapravo sigurno najomraženiji predsjednik Amerike u istoriji, gospodin Bush je svojom vizijom američke vanjske politike, kod ostatka svijeta, istu doveo do najniže tačke popularnosti u njenoj istoriji, ali ovaj vremešni čikica svojim ležernim ponašanjem u javnosti ostavlja drugima do znanja da za tim i ne haje baš previše: stepovanje pred novinarima, izvođenje ratničkih plesova sa pripadnicim afričkih plemena, namigivanje starijim gospođama prilikom zvaničnih posjeta drugim državama itd. Čak je ovih dana napravio svojevrsnu scenu za javnost zaplakavši za poginulim vojnikom u Iraku. Ma, nemoj!. A, da li je Amerika doživjela krah u Iraku? George W. Bush, naime, govori kako će u amanet ostaviti sve tekuće probleme vezane za Bliski istok budućem predsjedniku, ko god to bio, iako je još 2003. godine proglasio pobjedu u Iraku, što baš i ne ide u prilog tvrdnjama kako je "rat protiv terorizma" okončan. Naprotiv, svi su izgledi da će potrajati još najmanje ovoliko i duže ili dok negdje ne padne A-bomba, što vjerujem isto nije daleko od istine. I, uopšte, sam povod za napad, koliko god on bio opravdan, a ruku na srce, imalo bi se i tu o čemu pisati, više i nije toliko bitan. Washington je počeo rat s prvenstvenim ciljem da s vlasti u Afganistanu zbaci talibanski režim i da sruši Saddama Husseina koji je, eto, razvijao sa svojim saveznicima oružje za masovno uništenje. Talibani su se razbježali po bespućima Afganistana, Saddam je završio kako je završio, a oružje za masovno uništenje, kako god ga amerikanci zamišljali, nikad nije pronadjeno. Mada i sam čin pogubljena S. Husseina na najveći Islamski praznik govori u prilog tome da su Ameri krenuli u nešto drugačiji vid rata nego što ga sami predstavljaju. Vjerujem da u Americi ima toliko poznavalaca islamske religije i kulture, da ih je neko morao i mogao upozoriti, ako to već i sami nisu znali, u šta čisto sumnjam, da smaknuće Velikog diktatora ne bi trebalo da se desi baš na taj dan. Makar sutra. Ali, eto... Znali su ti vrlo dobro šta rade.

Amerikanci su bili do kosti prestrašeni, bijesni i sa nevjericom da je neko i njih mogao taknuti i tako lako i jednostavno dirnuti, napasti, razoriti... Srušiti W.T.C., napasti Pentagon, bilo je više nego dovoljno da se krene u rat. Danas smo svjedoci svakodnevnih izvještaja o poginulim američkim vojnicima čija je cifra ovih dana dosegla 4.000. Bombaši samoubice su postali jezivo uobičajena pojava. Čak, ako se jedan dan neko ne raznese dolazi do svojevrsne nervoze među Amerikancima.
A, cijena - sitnica. Kažu stručnjaci 12.000.000.000,00 USD mjesečno!!! Kažu stručnjaci da pare koje se za jedan dan potroše mogu prehraniti 8.000.000,00 djece godinu dana. Svaka minuta ukrade 380.000,00 USD. Kažu stručnjaci da čitav budžet koji se izdvaja za ovaj rat, može biti dovoljan da se za tri mjeseca nahrane svi gladni u svijetu. Eto, rješenja! Ali, naravno Bush tu ne vidi nikakav problem. Pa zašto bi? Amerika i jeste tolika vojna sila da jednostavno moraju negdje ratovati. Toliki resursi se prosto moraju negdje iskoristiti. Evo, čitam kako je najavio povlačenje oko 30.000 vojnika iz Iraka. Znači treba vojske za neko novo žarište. Ili se varam...
A, dobro, meni sad nije jasno: ima li nafte u tom Iraku ili nema?